Arheološka istraživanja dokazuju da je na ovom lokalitetu postojalo rimsko naselje (još u VI. stoljeću; vjerojatno i prije), a sedreni stećci svjedoče o bogumilskoj naseobini (najkasnije) iz 12. stoljeća[3][4]. Stećci su bili pri ušću pritoke Crkvenice u Vrbanju (uz sāme obale rijeka)[3]. Pedesetih i šezdestih godina XX. stoljeća, izrezani su i ugrađeni (moguće je – zbog vjerovanja u legendu o njihovoj "čudotvornosti")[3] u zidove okolnih kuća ili drugih objekata. Jedan od najbolje sačuvanih stećaka danas je potopljen u koritu Vrbanje, neposredno uz primarnu lokaciju.
Malo onih stanovnika današnjih Šipraga koji se sjećaju da je prvi val europizacije i intenzivnijeg razvoja stigao prilikom obimnih radova na izgradnji uskotrčne željezničke pruge ("štreke"). Primarna namjera austrijskih vlasti je bila da, uz posredovanje Zemaljske vlade u BiH, intenzivira eksploataciju šumskog blaga i ostalih prirodnih resursa. Pruga je dolazla iz Kotor-Varoša, a na području Šipraga se račvala u nekoliko pravaca. Uz Demićku je išla do pod Dunića stijena (825 m n/v), a uz Crkvenicu do Griča (823 m n/v). Od Kruševa Brda su išla dva kraka: uz Vrbanjiu i Bobovicu. Trasa uz Vrbanju, od Čudnića je vodila preko Kilavca do "Čekrka", a zatim – nakon transporta lokomotive ( pomoću "čekrka" , u klancu išmeđu Šepirica i Jasena) – do Riječica (1300 m n/v). Odvojak uz Bobovicu je prolazio kroz selo Bobovice, pa između Palike i Pašinca do Srebrenog brda (prema Meokrnju), tj. do ušća potoka Krna (921 m n/v)[5].
Na trasam demontiranih pruga, kasnije su (lakše) izgrađene lokalne ceste za mnoga šipraška sela.
Tijekom II. svjetskog rata, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Dèmićke). I na području Šipraga je (na samom početku rata) bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće postrojbe. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih prometnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačko-četničkih i samostalnih četničkih snaga (pa i „Dražinih četnika“, 1944.).
Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena[8]) bila je teško uočljiva za njemačko zrakoplovstvo. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne obavijesti o njenoj lokaciji. Zbog učestalih zrakoplovnih napada, predostrožnosti radi, Bolnica je (04. siječnja 1944.) premještena u okolna sela i dalje (prema Korićanima). Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika prebačeno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palvuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Nakon prolaska tzv. 6. neprijateljske ofenzive, za desetak dana (15. siječnja 1944.), vraća se ponovno u Šiprage[[6]][[7]][[8]]. Preminuli ranjenici i drugi bolesnici su kasnije, iz primarnih grobnica (u šumi), premješteni u zajedničko Partizansko groblje u Šipragama (lokalitet: Zagradine[9]).
U proteklom ratu (1992.-1995.), srpske (para)vojne snage su ekstremno devastirale okolna bošnjačka sela (neka „do temelja“), osobito ona uzvodno uz Vrbanju do Kruševa Brda, kao i sva nesrpska (bošnjačka i hrvatska) sela nizvodno do Banje Luke[[9]] [10][11][[10]]. Lokalno stanovništvo je ubijano, a glavnina je protjerana. Nakon 1996., većina šipraških (bošnjačkih) sela je djelimično obnovljena, zahvaljujući Vladi i vojnicima Luksemburga, tj. Bataljonu BELUGA (skr. od: Belgium – Luxembourg – Greece – Austria; u okviru IFOR-a/SFOR-a[12][13] [14]. Obnovljena je i jedina (u MZ Šiprage) džamija. U toku rata (1992. - 1995), u centru naselja, zgrađena je prva pravoslavna crkva (na lokaciji bivše „šumarske kuće“ i bivšeg sjedišta lokalne administracije).
Nema komentara:
Objavi komentar