Historijski čas o zločinima u Kotor Varoši – Muzej grada Zenica 2.12. u 18.30 sati

Historijski čas o zločinima u Kotor Varoši – Muzej grada Zenica 2.12. u 18.30 sati – U Muzeju grada Zenice će se u petak, 2. decembra 2016., u 18:30 sati, u organizaciji Udruženje „Zlatni ljiljan“ Zenica, Kulturnog Centra „Karneol“ i Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima održati manifestacija pod naslovom „Historijski čas o velikosrpskim zločinima u Kotor Varoši“, a s ciljem da se ukaže na paradoks slučaja nevinog bh. patriote Fikreta Planinčića, koji je presuđen na 11 godina zatvora za tragične događaje kojima uopće nije prisustvovao.

Suorganizatori manifestacije podsjećaju da je Kotor Varoš jedno od mjesta u kojima su velikosrpski zločinci počinili strašna zvjerstva nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Samo u logoru u Grabovici ubijena su 163 nesrpska građanina Kotor Varoši, za čijim tijelima se još uvijek traga. Velikosrpski zločinci ubili su oko 300 građana ove male općine, a 350 se još uvijek vode kao nestali. U genocidnoj kampanji etničkog čišćenja, oko 5.000 Bošnjaka i Hrvata protjerano iz Kotor Varoši, od kojih su većina prošli logorske torture, mučenja, silovanja i pljačke. Fikret Planinčić je branio ovo goloruko stanovništvo. Danas je u zatvoru.

Na skupu će se obratiti:

• Munevera Avdić, predsjednica Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih lica iz Općine Kotor-Varoš
• Muharem Krzić, publicista, bh. diplomata u penziji i saradnik Haškog tribunala
• sc. Miralem Avdić, imam u džematu Kotor
• Mubina Salkić, pravni analitičar
• Ismet Isaković, publicista i glavni urednik zagrebačkog Journala

Domaćini skupa:

Alija Redžić, predsjednik Saveza dobitnika najviših ratnih priznanja ZDK

Selma Ahmad, predsjednica Kulturnog centra „Karneol“

Kompletan program će biti snimljen i dostupan preko you tube i društvenih mreža.

HOĆE LI BITI VIŠE PROSLAVE U ŠIPRAGAMA

Šiprage,puste,monotone,napuštene,nezanimljive,dosadne i onima koji tu žive i onima koji su tek uprolazu... Jedinu svoju čar i buđenje dožive 27.jula, kad se održava proslava.
Porodice koje su davno napustile ova područja i svoj život zasnovale negdje drugo, obavezno tada dolaze i posjećuju svoje najmilije,komšije,svoju otadžbinu.
Da nema te čuvene proslave u Šipragama,pravo  je pitanje da li bi iko i dolazio više,jer se sve više može čuti izjava,naročito od mlađe generacije,kako im je u Šipragama dosadno i kako ih ništa ne veže za ovaj kraj.
Ove godine,nakon što je veliki čovjek,Mustafa Lubenović, preminuo i preselio na vječni ahiret,pojavile su se razne priče kako više Šiprage neće doživjeti svoje svjetle dane i pomenuta proslava se više neće održavati.
Porodica Lubenović i Kibi Lubenović su bili glavni organizatori proslava unazad par godina.
Međutim,zbog pretrpljenog gubitka i velike tuge koja je zadesila porodicu,komšije i prijatelje preminulog,sve se to sad dovodi u pitanje i narod s razlogom sumnja hoće li biti novog održavanja.
Ovim putem upućujemo apel svim Šipražanima da svoj kraj i zavičaj ne zaborave.
Nek se ne zaboravi rodna gruda, bez obzira da li će se održavati pomenuta proslava ili ne.
Nek se ne zaborave Šiprage!

FOTO DANA:Napiši komentar,ako prepoznate osobu sa slike

HOĆE LI SE ČISTITII I ODRŽAVATI PUTEVI OVE ZIME

Jutros je osvanuo novi sniježni pokrivač u Šipragama. Mještani su zabrinuti zbog predstojeće zime. Da li će se putevi čistiti i održavati uredno i na vrijeme? To je pitanje koje muči svakog pojedinca u Šipragama. Svjesni smo da se prethodnih godina i nije puno radilo na tome. Nekako su Šiprage uvijek ostajale posljednje na spisku kad su u pitanju mašine koje održavaju puteve,a o okolnim selima da i ne govorimo. Zašto je to tako? Zašto nas opština ignoriše? Zašto predstavnici iz Šipraga,koji sjede u udobnim foteljama,ne rade svoj posao,zašto se ne zalažu za stanovnike Šipraga i Kruševa brda,zašto ni čine ništa za ove mjesne zajednice? Zašto predstavnici tih istih zajednica šute i mirno posmatraju kako se Šiprage i Kruševo brdo zaobilaze,a prednost imaju druge mjesne zajednice u opštini Kotor Varoš? Zašto su to drugi bolji od nas? A ne misle da smo loši kad im punimo državnu kasu,kad se šuma siječe i izvozi nekontrolisano, kad sve bogatsvo koje ovaj kraj posjeduje,korumpirana i lopovska vlast prisvoji sebi. A opet se ništa ne ulaže u ovaj kraj,a svaki dan uzimaju. A mi svi,mirno stojimo, šutimo i posmatramo. Ovim putem molim sve "one naivne duše" koje su izašle na izbore i svoj glas dale,da im čovjek iz Šipraga,sjedi u fotelji i zastupa njihove interese,da tog istog čovjeka pozovu na red,rad i odgovornost. Pozivam Šipražane da predstavnike svojih mjesnih zajednica također probude iz zimskog sna,i pozovu da rade u njihovom ineresu,jer inače,što će na toj funkciji? Ove dvije mjesne zajednice,kao najudaljenije od Kotor Varoša,ne treba nikako zaobilaziti i prepustiti na milost i nemilost snijegu i zimi. A svi znamo kakva ovdje zima može biti i koliki snijeg napada. Da ne bi djeca koja idu u školu izostajala sa nastave,ili sama gazila veliki snijeg da dodju do te iste škole, da ne bi ovo malo zaposlenih,koji su imali sreće da rade,izostajali sa posla-RADITE VI SVOJ POSAO, DRAGI PREDSTAVNICI, potrudite se da dobijemo barem ono na šta imamo pravo. Omogućite ljudima da rade,djeci da idu u školu,seljaku da ode do trgovine,pošte doktoru, nek ljudi žive neki normalan život,nek ne budemo svima zadnji na spisku. Čistite puteve redovito,nek ne bude razlike izmedju lica iz Kruševa brda i onoga iz Maslovara. Što ne pravite razliku kad treba porez platiti ili vama platu davati,tad tražite i od nas kao i od drugih,a nama slabo dajete i uvijek smo zadnji na spisku za sve.

Selo (Veselo) Dunići

Selo Dunići sa svojim položajem pripada prostoru planine Čemernice i nalazi se istočno od Skender-Vakufa odnosno jugo-istočno od Kotor-Varoši. Smješteno je na visoravni Zastijenje, u području između izvorišta rijeke Demićke i Ulićke, koje svojim tokom predstavljaju njegove istočne i zapadne granice.Dio oko rijeke Demićke kao i sama rijeka svojim izgledom podsjećaju na prirodu iz serije “Grizli Adams”. Ovo područje je i lijeva granica gornjeg toka Vrbanjskog sliva u području MZ Šiprage. Kad se ovo selo posmatra sa brda prijeko, putem koji vodi do njega, vidi se prizor sličan kao u Tolkinovom Gospodaru prstenova: kuće se nalaze na ivici stijene na nadmorskoj visini od 1100 metara. I kako reče moj omiljeni pisac “Tu slučajni turista nikako ne može da zaluta”, što bi u prijevodu narodski rečeno bilo : moraš maksuz doći do njega.

Do sela se dolazi putem iz Travnika ka Turbetu gdje se skrene desno prema selu Vitovlje, a onda putem prema Korićanima i selu Milići. Dalje se ide makadamom iliti šumskim putem. U Dunićima žive ljudi koji su sačuvali svoju autentičnost, tradiciju, kulturu koja se ni po čemu ne može porediti sa kulturom gradskog čovjeka. Prvi prizor koji nas je dočekao bio je pogled na selo sa jednog brda i pastir sa izvezenom torbicom koju inače koriste moderne gradske tinejdžerke. Čuvao je stado ovaca i slikajući ih pitala sam ga hoćel’ me ovan napast jer mu izgledam kao potencijalni napadač: plašim mu ovce, žene i djecu. “Što ti je gradsko dijete”-progovorio je neko iz mog tima, a ja šta ću, odrasla na betonu, daleko od flore i faune, među ljudima koji su me vazda napadali i plašili lovačkim pričama o divljinama i napadima životinja, a zapravo je… obrnuto: neko je zamijenio riječ ljudi i životinje…Tek tad mi je bila jasnija ona izreka indijanaca iz plemena Navaho: “Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju vode. Bio sam na kraju neba.Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj…”

Welcome Dunića je bio u njihovom stilu, srdačan sa velikim osmjesima, iskrenim i neiskvarenim. Oni nisu u kontaktu sa ljudima koji ih mogu iskvariti i ne znaju za cinizam, škrtost, hvalisavost,… Na poziv sjeli smo za drveni sto prekriven kockastom mušemom išaranom cvjetićima. Domaćica ga je odmah obrisala krpom, jerbo da se ne bi zamjerilo šta. I za tili čas popunila je sto sa svime što je imala, počev od suhog mesa, jagnjetine, rakije, kafe i svega što se našlo u njihovoj kuhinji. Odbiti da jedeš sa njihove trpeze značilo bi uvredu. Uz takvu gozbu, priredili su potpun ugođaj sa muzikom na kasetofonu koji je bio odvrnut na vol.“do kraja“, da se ori, jer gosti su došli, tek nek se zna! Nek zna cijelo selo, svih devet kuća da se nešto značajno dešava!

 Po izgledu selo liči na Lukomir, poznato turističko mjesto, upravo zbog svoje posebnosti, samo što je razlika u tome što su Dunići malo kome poznati, i što u svom sastavu stanovništva imaju i mladih osoba za razliku od Lukomira. Niko ne zeli da napusti svoje ognjište i malo je onih koji su iz njega zauvijek otišli.

Dunići izgledaju kao muzej. Uključujući i njegove stanovnike. Dok se moja ekspedicija častila trpezom prošetala sam selom da zabilježim svaki detalj. Primijetila sam dvije-tri napuštene kuće u kojima se nekad trošio život i jedan zanimljiv detalj: okna prozora skoro na svim kućama bili su ofarbana zeleno-plavom bojom. Zbog čega baš ta boja? Hm…po mom ličnom mišljenju postoje dvije solucije: jedna je da je neko u selu imao samo tu farbu koju je posuđivao drugima da ofarbaju okna, pa ono nije bitno kakva je boja, bitno je da se “slaže” uz ostale kuće, a druga opcija manje vjerojatna jeste ta da takva boja odbija insekte. Plava boja se u arapskim zemljama koristi upravu u tu svrhu. Drugi zanimljiv detalj u ovom selu bio mi je taj sto na vratima štala piše samo ime napisano crvenom farbom,kao oznaka pod čijim vlasništvom je štala: “Husino”, “Sejfino”…e sad, kojeg Huse, kojeg Sejfe zašto bi to bilo bitno? Zna se. Civilizirani ljudi su opterećeni podacima, uz ime moras dat i prezime, ime oca, datum rođenja, JMBG, broj lične karte, kompletnu adresu:ulica, broj kuće, poštanski broj, mjesto stanovanja…Od ovih ljudi možeš da naučiš kako biti jednostavan.

Domorocima sam izgledala kao novinarka, jer sam slikala svaki kamen, svaku (za njih) sitnicu. Zbog toga je u nekom proradila sumnja da sam neko ko slika za novine i treba pazit šta će se pričat predamnom. Mada nisam puno pitala…još manje govorila o sebi, pa je moja mističnost mogla u njima izazvat sto i jednu sumnju. Kad sam sve slikala, pridružila sam se i ja stolu. Iako je bio lijep i sunčan dan, sjedeći u svojoj “the north face” jakni, tresla sam se od zime, dok su žene-Dunićke bile u kratkim rukavima i dimijama te me sažaljivo gledale kako drhtim pa me jedna pitala “Jel’ ti zima?”. Slagala sam da nije.

Nakon sat vremena provedenih u Dunićima, oprostili smo se od domaćina i krenuli svojim putem… to jest putem prema vrhovima Dunića kape (1230 m/n/v) i Lazi (1184 m/n/v). Oblaci su se navlačili i znali smo da će uskoro pasti kiša. Ali…sve je avantura. Treba naučiti u životu da budeš spreman na sve, pa i na kišu u prirodi. Kad smo došli na vrh pogled je pucao na Vrbanjsku dolinu, selo Šipraga i Grabovice kao i obronke planina Uzlomac i Borja u pravcu sjevera, te Vlašića u pravcu jugo-istoka te planine Čemernice u pravcu zapada. S jedne strane mamio je pogled a sa druge strane srijemoš. Srijemoš je divlji bijeli luk koji raste u proljeće skupa sa visibabama i ima ga samo u periodu od marta do maja. Raste na vlažnom dijelu tla i ima nevjerojatan ukus a i mnogo je zdrav:čisti krv, dobar za želudac, jednostavno kad ga jedeš par dana osjećaš se kao nov. Zove se i medveđi luk vjerojatno zato jer ga vole i medvjedi. Nabrala sam vrećicu srijemoša i znam da ću narednih dana smrdit kao tvor, ali bar ću bit zdrava. Zdrav čovjek- bogat čovjek. Tu smo raširili našu trpezu da rasteretimo ruksake, zadržali se nekih pola sata, a onda kad je krenula kišica obukli kabanice i krenuli natrag. Pred sami kraj puta vidjeli smo dugu iznad Vrbanjske doline…Došla je kao po mojoj narudžbenici! Treba biti pravi sretnik da je vidiš kad prolaziš onim krajem “sad i ko zna kad”…Za kraj puta, duga je bila kao šlag na tortu i sa njom završavam priču o selu Dunići. Bio je ovo lijepo iskorišten dan. Doviđento do idućih putešestvija…

NAJBOLJE SLIKE ŠIPRAGA

OTVARA SE NOVI KAFFE-BAR U ŠIPRAGAMA

Šiprage će u novoj 2017-oj obradovati jedna zaista ugodna novost. Trenutno se radovi privode kraju,ali pitanje je samo dana kad ćemo biti počašćeni otvarenjem novog objekta. Ferid Bečić sa suprugom Jasnom Đurić otvara novi kaffee bar u Šipragama. Zaista smo se nagledali svakakvih objekata u našem zavičaju,tako da trebamo pružiti priliku i ovom. Možda nas ugodno iznenadi. Možda su vlasnici bili domišljati i bude to nešto drugačije,nešto novo,dosad neviđeno u Šipragama. Ali,samo možda. Imat ćemo priliku da se svi lično uvjerimo. Jedni se otvaraju,drugi zatvaraju,nikad kraja tome. Kad dođu stranci u Šiprage,kažu: "Dobro vam je ovdje,priroda i sve to,samo vam jedna kladionica nedostaje,i moglo bi se ovdje živjeti". Mi tu živimo godinama i još uvijek nemamo kladionicu. Ali,imamo gdje da trošimo pare,kafane su tu bile uvijek i bit će još dugo. Iako je masovna migracija stanovništva u toku,iako su skoro pusti tih par objekata po Šipragama koji navodno"rade",to ne spriječava neke druge da u toj grani djelatnosti traže izvor sredstava za život. Poželit ćemo im puno sreće povodom otvaranja. Nek Šiprage imaju još jedno mjesto za popiti kafu,a ponekad i nešto žešće.

FOTO DANA

ŠOKANTNO: KP "BOBAS" MJEŠTANIMA ŠIPRAGA NAPLAĆUJE MAGLU

U našu redakciju stiglo je pismo ogorčenih mještana sela Šiprage, sa molbom da objavimo ovaj tekst. Još jedna u nizu "sumnjivih" radnji JKP "Bobas" izlazi na vidjelo i to preko leđa nedužnih građana kojima se preko JKP "Bobas" naplaćuje magla. Naime,mještani sela Šiprage, Grabovica i dr. sela su ogorčeni postupkom i tužbama JKP "Bobas" koji po neosnovanom postupku pa čak i zloupotrebom suda žele naplatiti neizvršene usluge. Po riječima meštana Šipraga gospodin Kusljuc je 2014. godine preko lokalnih šipraskih vlasti (SNSD) počeo da naplaćuje komunalne usluge o kojima meštani ili bar većina njih nije ništa znala niti bila obavještena o istim. Kako se navodi u pismu, Kušljic je dobio spisak (ne)korisnika od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice gospodina Zuhrića Mujo koji je sastavljan "po babi i stričevima" pa imamo situaciju da jedni dobijaju račune,drugi ne dobijaju, jedni iznose smeće- drugi ne iznose, jedni plaćaju račune a drugi dobijaju tužbe a ni jedni ni drugi nemaju kontejner osim gospodina Zuhrića Muje.  Takođe nemaju zaključen ugovor,a saglasni su da plaćaju ali da plaćaju adekvatnu uslugu jer ovako više psi raznose smeće nego što komunalci voze. U pismu se još navodi kako će dovesti i televiziju u selo da vide za šta su optuženi, a neki od njih čak po 300 m žive od glavne ceste i ne mogu smeće da nose toliko daleko.

SUKOB U DEMIĆIMA

Ima neko zlo u svakom čovjeku. Ima nešto loše i negativno,neki prkos,ponos,inat,neka ružna osobina u svima nama. I bez obzira što na prvi pogled izgledamo jako nevino i dobro,spremni za dobro dijelo,strpljenje i pomoć bratu,komšiji,da li smo zbilja takvi. Da li smo stvarno tako neiskvareni?
Sumnjam.

A za svoje sumnje imam i niz primjera iz svoje bliže okoline.
Jedan dobar primjer za čudno ljudsko ponašanje su i naše komšije iz sela Demići. Muku muče njegovi žitelji.
Svi smo svjedoci njihovih međusobnih prepucavanja u posljednje vrijeme.I to javno.
Demićani su sklopili neki vid privatnog dogovora međusobno, i imali su namjeru kopati put u svoje selo. Htjeli su nešto bolje,nešto više za svoje selo,htjeli su put i prilaz svojoj kući.Ali,ne slažu se svi sa prvobitnom zamisli. Iako su pojedini pristali na realizaciju projekta i ustupili svoje vlasništvo za put u selo,postoje i pojedinci koji su protiv i koji ne zagovaraju mišljenje većine.
Svugdje se takvi nađu.
Likovi koji sebi umišljaju da su nešto posebno,a ustvari su toliko mali i nebitni da nisu ni svjesni da postoji nešto više i bolje od njih,pa tako i cilj koji ovo selo i njegovi seljaci zagovaraju- SVIMA BOLJI PUT i odmah bolji i lakši život.
Ali,takvi smo mi,primitivni u svakom mogućem smislu.
Tjeramo neki inat,ljuti smo na brata, komšiju,izgovaramo ružne,teške,neprimjerene riječi. Sutradan s tim istim ljudima pozdravimo se i pijemo kafu.
Kakvi smo to i čemu sve to?
Na kraju krajeva,ništa nije naše, i ko smo mi da spriječimo druge da čine dobra dijela.
Neka nam je na savjesti.

SAMO 1% LJUDI OVU MOGU RIJEŠITI

TRADICIJA SUŠENJA MESA U ŠIPRAGAMA

Da svaki kraj posjeduje svoju osobnost  i nešto po čemu je prepoznatljiv govori mu u prilog i ističe vrijednost i kvalitet tog mjesta.
Šiprage posjeduju niz tradicija i običaja karakterističnih baš za ovo podneblje.
Jedna od njih je svakako i tradicija sušenja mesa tokom zimskog perioda. Vjekovima unazad,naši preci su imali sklonost ka dobroj hrani,dobroj mezi i još boljoj rakijici.
To se prenosilo s koljena na koljeno i novi potomci su rado prihvatili običaje,pogotovo kad to znači i dobro jesti.
Pred nama su uskoro zimski dani. Naša divna priroda će uskoro zasjati u bijelom ruhu.
Sa dolaskom snijega,počet će se klati stoka i zapušit će se dim u sušanama.
Iako dosta siromašan kraj,sa malim novčanim primanjima,i slabog imovnog stanja,to stanovništvo Šipraga ne spriječava da posegne u "fond zalihe za crne dane" i kupi mesa i stavi na vatru.
Šta je to u nama,da smo toliko ludi za suhomesnatim proizvodima,šta ima to toliko dobro u mesu,osim odličnog ukusa,čemu ne možemo odoliti?

Koji gurmani su ovi Šipražani!
Naviku je teško promijeniti,dobroj hrani odoliti.
Tradiciju nećemo ukidati. Meso smo sušili i jeli godinama i jest ćemo i dalje.
Neke porodice,koje se bave stočarstvom,imaju svoje vlastito meso koje suše,dok druge kupuju od komšija koji prodaju meso od svoje zaklate životinje, a u krajnjem slučaju ima mesnica. Iako se puno insistira na domaćem.
Da tradicija živi,svjedoče izjave i Šipražana u dalekom svijetu,koji kažu da vole dobru suvalicu i da nađu način i da u stranoj zemlji stave nešto pod vatru.
Sretna nam ova predstojeća zima i puno dobrog mesa nek se nađe na stolu svakog dobrog domaćina.
UŽIVAJTE!

KAKO SU STRANCI DOŠLI U ŠIPRAGE

Firma "LUKA a.d." je već desetak godina prisutna na tlu Šipraga.
Ova firma ima nekoliko djelatnosti u opsegu svog poslovanja,međutim za nas je najinteresantniji uzgoj ribe na ribnjaku Luka u Kerlovskoj rijeci.
Ribnjak Luka je poslovna jedinica a.d.LUKA. Ribnjak je privatno vlasništvo. Navedeni ribnjak je izgrađen po najnovijim standardima,savremen je i oformljen potrebnom mehanizacijom.
Lokalni radnici iz Šipraga su do nedavno bili uposlenici na ribnjaku. Svi su dobili otkaze. Ribnjak je izjavio stečaj.
Zanimljivo je, da i dvije godine nakon tog događaja firma i dalje postoji u punom kapacitetu. Istina je,promijenili su puno radnika na održavanju bazena i hranjenju ribe,ali sve opet nekako funkcioniše.
Za navedeni objekat u Kerlovskoj rijeci vezane su razne špekulacije. Bilo je mnogo raznih priča u Šipragama. Svih donekle zanima šta taj gazda ribnjaka traži tu,u toj divljini,daleko od svoje matične firme.
Pored bazena punih ribe,izgradjen je i veliki stambeni objekat,prvobitno planiran da bude motel  za dolazak stranih turista,prvenstveno Njemaca,jer gazda posluje i u Njemačkoj i često boravi tamo. Prvobitna zamisao o izgradnji motela je tek donekle realizovana i objekat sad zjapi polu završen.

Ribnjak 

Zatim je postojala priča o izgradnji ski odmarališta na tom lokalitetu. Gazda je za tu realizaciju kupio  Kerlovsku šumu i takodjer šumu od sela Grič. Stanovnici Kerla i Griča su odavno napustili ove predjele i rado su prodali svoju imovinu strancu koji dobro plati. Novac je svima neophodan,a šume će biti.

27.07.2016.

Ljeto 1999

Put za Grič

Postavlja se pitanje što će pomenutom gazdi toliko šumsko bogatstvo. Čime će se on to baviti,kojom djelatnosti,kakve će ljude zaposliti,da li je sve tako transparentno,kao što izgleda na prvi pogled.
Gazda Luka kupuje i okolnu zemlju za svoje potrebe. Zanimljivo je što pomjera međe,riječno korito,pomjerio  i proširio svoje imanje. Planinarsku  stazu je izgradio  jednim dijelom
 preko privatnog vlasništva.Pomjeranjem korita rijeke Crkvenice,automaski je pomjerio put  i Kerlovcima uzeo dobar dio šume.Takođe,izmjestio je put za Grič i ponovo uzeo dobar dio privatne šume.
Pozitivno poslovanje ribnjaka se dovodi u pitanje.Sumnjivo  Izgradnja mlina,kopanje nekih puteva i šume oko ribnjaka, pravljenje nekih pomoćnih,dodatnih objekata,sve napola završeno je nešto s čime se bavi ova firma.
Turnir u šahu održava se svake godine uz prigodnu manifestaciju.
Čovjek ne može da se ne zapita čemu sve to?
Šta je to u rijeci Crkvenici i što tjera neke ljude na sumanute poteze?