Ima neko zlo u svakom čovjeku. Ima nešto loše i negativno,neki prkos,ponos,inat,neka ružna osobina u svima nama. I bez obzira što na prvi pogled izgledamo jako nevino i dobro,spremni za dobro dijelo,strpljenje i pomoć bratu,komšiji,da li smo zbilja takvi. Da li smo stvarno tako neiskvareni?
Sumnjam.
Jedan dobar primjer za čudno ljudsko ponašanje su i naše komšije iz sela Demići. Muku muče njegovi žitelji.
Svi smo svjedoci njihovih međusobnih prepucavanja u posljednje vrijeme.I to javno.
Demićani su sklopili neki vid privatnog dogovora međusobno, i imali su namjeru kopati put u svoje selo. Htjeli su nešto bolje,nešto više za svoje selo,htjeli su put i prilaz svojoj kući.Ali,ne slažu se svi sa prvobitnom zamisli. Iako su pojedini pristali na realizaciju projekta i ustupili svoje vlasništvo za put u selo,postoje i pojedinci koji su protiv i koji ne zagovaraju mišljenje većine.
Svugdje se takvi nađu.
Likovi koji sebi umišljaju da su nešto posebno,a ustvari su toliko mali i nebitni da nisu ni svjesni da postoji nešto više i bolje od njih,pa tako i cilj koji ovo selo i njegovi seljaci zagovaraju- SVIMA BOLJI PUT i odmah bolji i lakši život.
Ali,takvi smo mi,primitivni u svakom mogućem smislu.
Tjeramo neki inat,ljuti smo na brata, komšiju,izgovaramo ružne,teške,neprimjerene riječi. Sutradan s tim istim ljudima pozdravimo se i pijemo kafu.
Kakvi smo to i čemu sve to?
Na kraju krajeva,ništa nije naše, i ko smo mi da spriječimo druge da čine dobra dijela.
Neka nam je na savjesti.
Nema komentara:
Objavi komentar